|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
bEz laNaca srEće i gLupih komEntara koji nEmaju wEze sa onim sTa je NapisaNo.
hwaLa.
Human Sound (: -zato što joj je prvi post presavršen (:
Sretala sam ga na križanju Bunićeve i Krbavske ulice. Sjećam se da je nosio vojničke hlače i uske crne majice, dovoljno uske da osjetiš kako mu tijelo podrhtava pod blagim naletima prohladnog vjetra.
Sjedio bi na onim starim limenim bačvama, nogama se podupirući o niski kameni zidić. Tako u mraku, isticao se žar cigarete u njegovim ustima. Uvijek je pušio.
Često bih se pitala kako je moguće da baš uvijek ima cigaretu u ustima. Znala sam ponekad sjediti na obližnjoj klupi ispred dućana i samo ga gledati. Vjetar bi mrsio njegovu ionako čupavu smeđu kosu dok bi on mirno rezuckao nešto na drvenoj klupi na kojoj je sjedio. Izgledao je snažno i samouvjereno, pa sam ga doživljavala kao svog crnog anđela čuvara koji bi mi davao osjećaj sigurnosti kad sam u njegovoj blizini. Upravo zbog toga mrzila sam njegove oči. One su ga uvijek odavale. Samo trenutak baci pogled na njegove oči i u njima se - izgubiš.
Progutaju te svojom hladnoćom. U njima vidiš samo malo izgubljeno dijete, ranjivo i nemirno.
Plave oči, svijetlo plave, kao nebo za vedra dana. Kao slijepac koji te prozre cijeloga samo pogledom. On je bio moj spas. Neki u tuzi, plaču, jadaju se drugima, utapaju tugu u glazbi. Ali on, on je bio moj spas.
Iz slušalica mi trešti glazba. Užurbano hodam dobro poznatim starim ulicama i pitam se može li ovaj život uopće biti besmisleniji. Nije baš da sam optimist, priznajem, ali gubim se u svemu tome. Dobro je, sve je dobro. To su samo te godine. Naći ćeš ti svoj put i svoje mjesto pod suncem. Ili pod tim golemim oblakom, ja bih rekla na to. Došla sam na meni dobro poznato križanje. Uvijek bi skrenula lijevo i zaobilazila ga, makar je to bio duplo dulji put do doma. Ali nikad nisam bila u njegovoj blizini.
Nije to bio strah, više nekakvo strahopoštovanje. Dogodio se onaj klik, produžila sam ravno. Bila sam očajna da ga vidim. Trebao mi je nekakav osjećaj, tek tako da se ne ugušim u rutini ravnodušnosti prema čitavom svijetu. Čudno, ali on me tjera da osjećam.
Tri-četiri koraka i ugledah ga. Ležao je na drvenoj klupi, prekriženih nogu i zatvorenih očiju. Spava?
Srce mi je kucalo sto na sat i osjećaj je svaki put nekako neopisiv. Svaki put drukčiji osjećaj, ali uvijek isto ugodan. Krenula sam užurbanim korakom ne gledajući ga. Da bar mogu biti u njegovoj blizini a da me ne vidi, razmišljala sam. Da bar, da bar. Odjednom se začuo tihi slabašni glasić: 'Spavaš?'
Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila. Snažno sam stisnula oči i okrenula se prema njemu.
'Ne, i ne baš', odmah se ustao iz ležećeg položaja i sjeo na klupu. Imao je hrapavi nježni glas. Iznenađeno sam ga gledala. Ne spava. I odgovorio je. Bilo je hladno. Primijetila sam to tek kad me pogledao.
Progutala sam knedlu i polako sjela do njega na klupu.
Vjerojatno sam vrludala dok sam hodala jer uistinu nisam imala osjećaj za gravitaciju, koljena sam mi klecala. 'I ovaj, ti si uvijek tu?' izustila sam.
Protegnuo se i skinuo kapuljaču s glave. Gledala sam ga iz profila, bio je toliko ljepši nego izdaleka. Usne su mu bile žarko crvene i pune. Pogledao me. Onako, par centimetara udaljenosti, njegove blijede oči prostrijelile su me onim pogledom.
'Da, da', promrmljao je i pognuo glavu:
'Većinu vremena promatram tebe kako hodaš okolo.' Šok. Ukočila sam se. Opet je dignuo glavu i pogledao me: 'Imaš taj neki izgubljeni pogled. Kao da uvijek čekaš nešto.'
Još se oporavljam od prvog šoka i sad ovo. On je mene uistinu zamijetio! I misli da imam izgubljen pogled. Baš tako bih i ja opisala i njegov. Nisam baš previše razmišljala o tome što je rekao niti što bih ja rekla na to. Štoviše, nisam uopće razmišljala - što nije bilo nimalo čudno s obzirom na to da stoji centimetar od mene, usne su nam tako blizu i osjećam njegov topao dah na licu dok priča. Ne, nisam razmišljala.
Možda bi to objasnilo činjenicu da sam se polako primakla njegovim usnama. Gledao je čas u moje oči, a onda polagano spustio pogled na moje usne. Hoću li ga poljubiti? Njega? Hoće li to biti moj dream-come-true? Srce mi je toliko lupalo, ako da će svaki čas iskočiti. Kad sam bila toliko blizu da sam bila sigurna da se to uistinu događa, polagano je prislonio svoju ruku na moje usne i tiho rekao: 'Nije ti to dobra ideja, znaš. Ja sam samo nevolja.'
Mislim da sam ga itekako zbunjeno prostrujala pogledom tako da se on blago nasmiješio i rekao: 'Ne kažem to samo kako bi se još više navukla na mene.'
Nakrivila sam glavu i načas se sabrala. 'Ja sam sama po sebi nevolja. Ne treba mi netko drugi da bih to upotpunila', sarkastično sam odgovorila.
Polagano se odmaknuo od mene. Tako je, navuci me i onda se odmakni.
'Koliko ti je godina?' upitao je. Promatrao me baš kao da vidi kroz mene. Posramila sam se.
'Nepunih 15.' Pa, nepunih 15, to je u jednu ruku istina. S obzirom na to da sam napunila 14 prije dva mjeseca, to jest nepunih 15. Zar ne?
'14, znači', nasmijao se još uvijek me gledajući u oči, kao da očekuje da se nešto dogodi. Kako me shvatio za čas. 'Meni je 17, gledajući na naš, ljudski način', zastao je načas. Ustao je i hodao lijevo-desno neko vrijeme. Napokon je progovorio:
'A po meni, moje godine su beskonačne, moj sat je kao tvojih stotinu godina, a moja duša je izmučena kakva ne može biti sa 17 godina.' Iznenađeno sam ga promatrala.
'Moj pogled je izgubio sjaj i progutala ga je tama. Sad je samo bezizražajan', ponovno je zastao i pogledao u svoje ruke: 'A moje ruke, moje naizgled mlade ruke, prošle su kroz stoljeća i stoljeća rada i patnje.'
Nasmijao se i opet sjeo do mene.
Bio je to najtužniji osmijeh koji sam ikad vidjela. Slušala sam i nisam mogla vjerovati.
Izražavao se kao pjesnik bez duše, pričao je kao da je na samrti. Nemir me prožimao i njegove riječi još su mi odzvanjale u glavi. Primila sam njegove ruke i nježno ih stisnula.
Ruke su mu bile goleme naspram mojima. Polagano sam mu podigla rukave.
'Ne može sve biti tako crno. Izlaza uvijek ima', rekla sam i naglo se lecnula. Gledala sam u njegovu golu ruku, bez rukava. Navala tuge, opet, opet. Cijela ruka bila mu je izbodena. Promatrala sam tamno plave točkice kako ubijaju blijedu boju njegovih ruku. Nježno sam prošla prstima preko nabubrenih uboda igle i samo stajala na mjestu čekajući nekakvu reakciju. Zašto sam uopće iznenađena? Nešto je moralo biti krivo za taj pogled, nešto je moralo ubiti taj život u njemu. A ruke su mu tako tople, kao da gore. Godila mi je njegova blizina i njegove tople ruke koje su bile na mojima. Godio mi je njegov pogled na mojim usnama i njegov topao dah koji me ispunjavao. Ne znam zašto ni kako, ali tada sam znala da je on moja velika ljubav. Znate, ona koja se traži godinama i možda nikada ne pronađe. To je bio on, dečko blijedog pogleda i iglom izbodenih ruku.
Glava mi je bila na njegovim prsima i osluškivala sam brze otkucaje srca. Čvrsto mi je držao ruku, isprepletao svoje prste o moje te me povremeno pogledao u oči, tek tako da provjeri spavam li.
'Ti znaš da moraš prestati. To te ubija'.
Pokušala sam ga nagovoriti po tko zna koji put. Nisam više imala snage. Značio mi je sve, a sama pomisao da će mi ga droga kad-tad oduzeti bila mi je nepojmljiva. On je bio ravnodušan. Kao i uvijek, nasmijao se i mirno rekao: 'Ali ja sam već mrtav.' Takve izjave gušile su me, ubijale su moju želju za životom, produbljivale su tu crnu rupu u meni.
'To je tako zločesto od tebe. Ima ljudi koji te vole.' Dugo je šutio. Valjda nije imao što reći.
'Zašto si odustao? Imaš život pred sobom. Imaš ljude koji te vole.' Ponovno je šutio.
Nije ni znao koliko me to boli, jer da je znao, smjesta bi prestao.
Prestani se ponašati kao da nije bitno! Prestani govoriti da si mrtav, pa tu si, živ si!' glasno sam povikala. Gledao je u moje suzne oči. Nježno je obrisao suzu na mome licu, zadržavajući pogled. Gledao me tako čeznutljivo, a opet tako hladno. 'Malena, droga je ušla u svaku moju poru, u moju krv, u moj um. Ja nisam više ja. Ti ne voliš mene, ti voliš ovo što je droga od mene napravila. Ne razumijem zašto', tiho je promrmljao.
Govorio je da život nema smisla, da nema izlaza i da se bliži kraj. Da je mrtav iznutra.
A gdje se ja tu uklapam? Ja sam samo cura koja ga tješi i tjera da se osjeća tek malo bolje? Ja sam tu jer nema nikog drugog?
'Znam što misliš', izustio je.
'Ti si tu jer te volim. Sebičan sam jer to radim kad znam da ću te napustiti. Ali ti si moj spas, zbog tebe napokon mislim da se isplatilo živjeti.' Njegove riječi su me gađale u srce, činile me tako ranjivom. 'A gdje je naša budućnost?'
To što govori nema smisla. Gubila sam razum, srce mi se paralo, nisam mogla razmišljati.
'Nema je. Moje usne bit će zapečaćene tvojima, moje natečene ruke imale su u naručju ono meni najsvetije i to ih ne čini samo sredstvom moga propadanja. Stvaram trenutke koje mogu ponijeti sa sobom u grob, ljubim te i osjećam tvoju blizinu. Jer moj kraj je blizu. A ti nisi ni počela.'
Nisam više mogla zadržavati suze, čak ni zbog njega. Silovito sam zaplakala.
'Ti si najgora osoba koju znam', izgovorila sam kroz suze. 'Ti si egocentričan, sebičan i tako nepošten', jecala sam na njegovom ramenu. Tiho me umirivao, ljuljajući me kao malo dijete. Pustio me da se smirim i prestanem plakati. Buljila sam u neku nepostojanu točku na nebu, još uvijek suznih očiju.
'Moje si životno svjetlo, zapamti', tiho je rekao. Ne znam želim li sa 14 godina biti ičije životno svjetlo.
'Ne želim to', tvrdoglavo sam rekla. Poljubio me u čelo te čvrsto držao u naručju još dugo, dugo. Na kraju je rekao da će njegovo srce zauvijek ostati tu na klupi, grleći me. Znala sam da je kraj.
Sjećam se kad mi je susjeda šokirano rekla: 'Onaj mladić, lutalica, jutros su ga našli mrtvog. Predozirao se u parku.'
Nisam ništa rekla. Suze su se samo spuštale niz lice, a nisam ih osjećala. Mrzila sam ga iz dna duše. Toliko sam ga mrzila da sam znala da ovoliko mrziti može samo osoba koja još toliko voli. Pokupila sam njegove bilježnice s klupe i pročitala njegove pjesme. Za nekoliko dana sve sam ih znala napamet. Za još nekoliko tjedana, pjesme su izašle u knjizi. Sjećam se kako su mi rekli: 'Ovo je dobro. Budit ćemo svijest. Pomoći ćemo takvima, prije no što bude prekasno.' Kroz suze sam se nasmijala.
Još danas sjedim na klupi i osjećam njegove tople ruke na svojima. Osjećam kako me nježno ljulja i smiruje. Osjećam njegov dah na mojem vratu, daje mi osjećaj sigurnosti. Prolazim prstima preko drvene klupe, kao da prolazim prstima preko njegovih nabubrenih uboda igle, igle koja ga je koštala života. Znam, droga je nešto najgore što se može dogoditi.
Ona hara svijetom i uništava živote, živote ljudi koji je uzimaju a još više i živote ljudi kojima je stalo. Ležim na klupi i osjećam njegovu prisutnost. Čitam tekst urezan u
klupu:
Mi smo generacija mržnje.
Prošlost preziremo.
Sadašnjost mrzimo.
Budućnost nemamo.
Samo koji centimetar iza.
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme,
ja bih bio Romeo, a ti Juliet.
prekinuli smo.skupa.ni njemu to nije vise kao prije.i da,dogovorili smo se sta cemo na facebook napisat (:.
bit cemo si super.prekinut dok jos ima neceg medu nama,jer ako totalno zahladi odnos medu nama to nece bit dobro.
uvijek mozemo zvat jedan drugoga..
volim ga. i on voli mene.
i tako mi je drago da je sve ostalo super. vidjet cemo sad dal ce izgovoreno bit ostvareno u dijelima.
hvala na savjetima jos jednom... ustvari je do prekida doslo neplanirano. (: i valjda je tako i najbolje.
jako jako loše. imam Njega vec godinu i pol dana. Najljepse razdoblje mog zivota. Koje cu ja prekinut. Jer ne mogu vise biti vezana za nekoga, jer mi pocinje sve ic na zivce, jer mi ne fali ako ga ne vidim tjedan dana, jer kad se vidimo jedva cekam da odem doma, jer bi htjela van izac sama slobodna, gledat nekog tamo slatkog na drugoj strani bez griznje savjesti.
volim ga. jako ga volim. cijenim ga. kao prijatelja. stvarno sad samo kao prjatelja vec. i mislim da ce mi biti zao kad prekinem. jer prekinuli smo vec par puta i svaki put se vratili.
ovaj put si necu dopustit vracanje. to nije dobro. gluma gluma gluma. nadanje boljem a znas kako ce zavrsit.
voljela bi da je sve kao na pocetku. da mislim na njega cijeli dan, da citam njegove poruke svaki put iznova i crvenim se. da mi je neugodno, da mi srce poskoci kad ga ugledam na drugoj strani ceste, da zelim otic u grad i hvalit se svima da je on moj decko.
to vise nije tako. i zasto bi sama sebe a i njega mucila svojim losim raspolozenjem i svojom nezainteresiranoscu.
volim ga. i loše mi je. mislim da bi bila bolje da prekinem. nebi se mucila i razmisljala o tome.
puno je napravio za mene. kada su se moji rastali nisam imala kompjuter on mi je svoj stari dao. kad nisam imala za cigarete on mi ih je kupio. kad sam bila lose volje on me oraspolozio.
sada on to vise ne moze, ne moze me napravit sretnijom. mozda bi i mogao da smo prijatelji, pravi prijatelji.
ali on ne moze biti prijatelj sa nekim s kim je bio u vezi a ja, ja to zelim i ja to volim. jer tada stvarno poznajem osobu i znam sta mogu ocekivati od nje. godinu i pol dana nije malo vremena, to je puno i znam ga u dubinu duse a zna i on mene.
bila bi steta da ne ostanemo prijatelji.
jer, ja njega volim. i loše sam.
UPDATE: moram se ispucat. NEKA SI NABIJU OVAJ ŠTRAJK U DUPE!! NEKA SE ODLUČE. NEKI IL PIŠU ISPIT UJUTRO ILI NE. "PREGOVORI DUBOKO U NOĆ" --> KALAŠNJIKOV U RUKE I SVIH NA LIVADU PA NEKA SE DOGOVARAJU DOK BJEŽE! aah. sad mi je bolje..
Odi sa mnom u noć. Odi sa mnom. Napisat ću ti pjesmu.
Odi sa mnom na bus. Odi tamo gdje nas neće naći sa svojim lažima.
Želim hodati sa tobom oblačnim danom na poljima gdje raste žuta trava duga do koljena.
Odi sa mnom i poljubit cemo se, na vrhu planine.
Odi sa mnom i necu te nikad prestat voljeti.
I, želim se probuditi sa kišom koja pada na tanak krov, dok sam sigurna u tvojim rukama.
Zato cu te pitati jos,
da odes sa mnom u noć.
Odi sa mnom.
plačem bez nekakvog razloga. to je onaj plač koji traje dugo dugo i ne znas kako ga zaustavit. jer ubiti ne znas zbog cega places. al drago mi je da plačem. izbacujem iz sebe sve ono negativno. i pocinjem polako biti umorna. spava mi se. neka. još malo ću plakat. ljepse je.
ponekad mi se učini da je krenulo na bolje. a zapravo nije. ali volim misliti da je. pa se nadam. i zapravo mislim da nisam dobro. ali volim misliti da jesam. pa se nadam.
i volim maštati. mašta je kraljevstvo u kojem je sve onako kako treba biti, mašta je kraljevstvo u kojem nitko i ništa ne umire, mašta stvara nove dimenzije. mašta je zakon.
ja sam zakon (: . imam Njega opet. I ne može mi nitko ništa.
